web space | free website | Business Hosting Services | Free Website Submission | shopping cart | php hosting
humacka

Stecak
home

Hercegovina između negiranja i opstanka
Bosna i(li) Hercegovina - Što im (ni)je zajedničko
Preuzeto iz: STATUS, BROJ 8, ZIMA 2005./2006.
PROF. DR. SC. BOŽO ŽEPIĆ, SVEUČILIŠTE U MOSTARU, PRAVNI FAKULTET

pocitelj

Kosaca
spacer
maslina
spacerspacer
kadulja
spacer
Katarina
spacer
citluk_kolo
sp
daorson
sp
lindjo
sp
kravice
sp
nosnja_prenj
sp
lindjo
sp
smokva
sp
krs_slojevi
sp
vjetrenica2
sp
bijelo
sp
krs
spacer
grozd

Hercegovina izmedu negiranja i opstanka
Uvod
1. Domoljublje, patriotizam i ljubav prema zavicaju– najbolja brana od nepoželjnih tendencija.
2. Primjeri negiranja Hercegovine u javnom komuniciranju.
3. Primjeri negiranja Hercegovine u znanstvenim krugovima, raspravama i djelima.
4. Primjeri negiranja imena Hercegovine u radovima stranih znanstvenika te izjavama predstavnika i dokumentima medunarodne zajednice.
5. Što imaju, što nemaju a htjeli bi htjeli imati Bosna i Bosanci, Hercegovina i Hercegovci?
Sažetak
Literatura

Hercegovina između negiranja i opstankaBozo Zepic

Negiranje Hercegovine i Hercegovaca, a favoriziranje Bosne i Bosanaca kao novog “političkog naroda”, ne iscrpljuje se samo u izostavljanju njihova imena. Dapače, u politološkoj terminologiji sve je više novih izraza s istim ciljevima, kao što su: bosanski duh, bosanski um, bosanska tradicija, bosanska kultura, bosanski patriotizam, pa i odgoj mladih “u duhu Bosne”

“Naslijeđe civilizacije i kulture nikada nije bilo tako sigurno i nikada ni upola tako bogato. Mi možemo pridodati svoj dio kako bismo ga povećali i prenosili dalje, uvjereni da će vrijeme otpuhati samo nečistoće, a ono što je u konačnici lijepo i vrijedno u toj baštini bit će očuvano kako bi prosvjetljivalo nove naraštaje.” (WILL DURANT) Povratak na vrh

Uvod

Možda nikada u svojoj povijesti Hercegovina nije bila na jednoj strani tako razvijena, lijepa ibrotnjo bogata, a na drugoj ugrožena i osiromašena, kao što je to danas. Mnogi se pitaju zašto je to tako i do kada će trajati? Još uvijek ima živih Hercegovaca koji su vam spremni ispričati svoje sjećanje na nerazvijenu i siromašnu Hercegovinu iz njihova djetinjstva, kada ona nije imala ni kilometra asfaltiranoga puta, ni kina, ni kazališta, ni gospodarstva, a niti mnogo čega još. Iz nje se stoljećima odlazilo u svijet i daleke prekomorske zemlje u potrazi za boljim životom. Odlazi se i danas, ali ipak mnogo manje. Neki se, pak, i vraćaju. Posvemašnji napredak, na jednoj, i svekolika ugroženost, na drugoj strani, dvije su proturječne strane iste ljepote i trajne vrednote, koja će sigurno biti očuvana za nove naraštaje, što će sve više ostajati ovdje, umjesto da idu tamo gdje će ih slabije grijati “sunce tuđeg neba”. Ipak, takvi će uvjeti ovdje biti mnogo prije stvoreni ukoliko neki shvate da je bolje baštiniti rezultate civilizacijskih po­stignuća, nego ih stalno i na sve načine ugrožavati i devastirati, kao što je to učinio minuli rat (1992-1995). Možda nikada u svojoj dugoj povijesti Hercegovina nije bila tako stiješnjena između posvemašnje ugroženosti, koja seže sve do pokušaja potpunog negiranja izbacivanjem njezina imena iz naziva države, na jednoj, i povijesne šanse da se održi i stasa u važnu i razvijenu pokrajinu, sa svim elementima autonomnosti, na drugoj strani. Što će se od toga dogoditi niti je ovisilo, a niti će presudno ovisiti od onih koji svjesno rade na njezinu štetu, koliko od Hercegovaca svih nacionalnosti, vjera i profesija, koji će i dalje vrijedno raditi i posvuda aktivno sudjelovati djelujući Hercegovini u prilog.
Povratak na vrh

1. Domoljublje, patriotizam i ljubav prema zavičaju– najbolja brana od nepoželjnih tendencija

Autor ovoga teksta, koji je rođen u Bosni, a već skoro trideset godina živi i radi u Hercegovini,brotnjo uvijek se rado prisjeća nekih vlastitih i nadasve prijatnih iskustava iz dalje i bliže prošlosti, koji su dio njegova nataloženog i kristaliziranog iskustva na ovu temu. Za bolje razumijevanje teksta koji slijedi i blagog optimizma koji želi potaknuti, evo nekoliko anegdota.
U vrijeme bivše države, kada je na vlasti bila samo jedna – komunistička partija i njezina vladajuća ideologija, našao se kao voditelj polaznika jedne mostarske političke škole za odrasle, u posjeti Kumrovcu. Domaćini su bili vrlo ljubazni, osobito u tijeku “drugarske večeri”, kakve su u ta vremena i u takvim okolnostima u pravilu organizirane s ciljem razvijanja “bratstva i jedinstva”. Međutim, u pozdravnim govorima domaćini su pozdravili samo goste “Bosance i iz bratske Bosne.” Nastala su komešanja, povici, ali i zvižduci. Uz glasno dovikivanje: zašto samo Bosance, a gdje su vam Hercegovci? Mi nismo Bosanci, “mi smo Hercegovci iz Hercegovine”. Domaćini su ubrzo shvatili o čemu se radi, a kako se nije radilo o izražavanju nacionalnih ili nacionalističkih, već samo pokrajinskih i regionalnih obilježja, ljubazno su se ispričali, pa zatim srdačno pozdravili Hercegovinu i Hercegovce. Uslijedio je aplauz i nastavak nezaboravnog druženja. Reagiramo li uvijek, posvuda i danas na isti način i u svim takvim, samo naizgled bezazlenim situacijama, kada se zapostavljaju Hercegovina i Hercegovci? Ne činimo li to, drugi će se navići i smatrati normalnim ako i kada tako rade.
Drugi primjer. Rođen sam u Bosni, a već skoro trideset godina živim u Hercegovini. U vrijeme kada sam bio vojnik u bivšoj JNA skupina od nas desetak vojnika radila je na održavanju jednog pilotskog doma. Međusobno se uopće nismo oslovljavali imenima, već po pokrajinama iz kojih smo, te smo se oslovljavali: Slovenac, Makedonac, Srbijanac, Dalmatinac, Crnogorac, Hercegovac. Mene su zvali Bosanac, ja sam se tada time ponosio. Ma koliko je Bosna uvijek bila siromašna, nerazvijena, zaostala, ipak se svaki čovjek s pravom ponosi svojim zavičajem i svojim korijenima. Taj me osjećaj ni danas nije napustio. Ali,:

  1. nakon što se riječ Bosanac sve više nastoji umjesto regionalnog tumačiti kao nacionalno opredjeljenje;
  2. nakon što neki sve više govore o Bosni bez spominjanja Hercegovine u imenu države;
  3. nakon što je formiranje nove bosanske nacije postalo važnim dijelom programa nekih političkih stranaka;
  4. nakon što je iza takvog programa velikim dijelom stala i ugledna Akademija nauka BiH;
  5. nakon što stranci, intelektualci i brojni predstavnici međunarodne zajednice sve više poprimaju iste navike, ponavljajući “Bosna” bez Hercegovine;
  6. nakon toliko drugih negativnih i upozoravajućih iskustava,

i dalje ostajem veliki prijatelj rodne mi Bosne, ali sve se lošije osjećam kada mi netko danas kaže: “Ti si Bosanac.” Jer, i tada u bivšoj JNA, na prvoj stranici moje vojne iskaznice u rubrici nacionalnost, pisalo je latinicom – Hrvat. Neka tako i ostane i, ako hoćemo dobre međunacionalne odnose u ovoj zajedničkoj nam državi graditi na načelu zajedništva bez ugrožavanja, na međusobnom punom uvažavanju bogatstva različitosti i izgrađivanja politike međusobnog povjerenja, neka nitko, ni meni osobno niti narodu kojem pripadam, ne nudi “bosanstvo” kao alternativu hrvatstvu. Jer, ni ja osobno, niti hrvatski narod u BiH, ne nude drugima da se odriču onoga što jesu i kako se osjećaju.

Treći primjer. Prije tridesetak godina na javnom sam natječaju izabran za docenta na Sveučilištu u Mostaru. Čuvao sam to kao tajnu sve dok nisam potpisao ugovor o radu. U pripremama za preseljenje susjedi su moju malu kćerku počeli zadirkivati govoreći joj u šali: “Ti si sada Hercegovka, ti više nisi Bosanka”. Ona se u obrani regionalnog identiteta stalno branila raznim dosjetkama. Kada joj je to dodijalo rekla im je svojom dječjom intuicijom i logičkim razmišljanjem veliku stvar u sljedećoj rečenici: “Ostavite vi mene na miru – sada je moja i Bosna i Hercegovina”. Dobro bi bilo kada bi ovo postalo svojina svih nas koji ovdje živimo i kada bismo jedinstvo Bosne i Hercegovine, dviju važnih i jedinih pokrajina zajedničke države, gradili uvažavanjem te povijesne zbiljnosti, a ne nametanjem umjetnog “bosanstva” po svaku cijenu. Povratak na vrh

2. Primjeri negiranja Hercegovine u javnom komuniciranju

Istaći ćemo prvo one koji nisu zlonamjerni ni tendenciozni. Ljudi su racionalna bića i ubrotnjo komuniciranju nastoje izbjeći suvišne riječi. Naziv države “Bosna i Hercegovina”, sastavljen je iz tri riječi, od kojih jedna ima dva puta više slova nego prve dvije zajedno. On jednostavno nije pogodan za izgovor. Taj se naziv u našem javnom komuniciranju nužno i stalno ponavlja. To ljudima jednostavno dosadi. Priznajemo, ime nije najsretnije izabrano. No, nismo ga mi ni birali, već smo ga jednostavno naslijedili. A, nije ni jedino takvo u svijetu. Primjerice, naziv susjedne države – državna zajednica – “Srbija i Crna gora”, još je glomazniji, ima više riječi i slova, a nastao je tek nedavno. U takvim slučajevima međusobne komunikacije mi imamo mogućnost rabiti jednostavnu, razumljivu i uporabljivu kraticu – BiH, što nije slučaj s našim susjedima. Tko to i zašto ipak neće da čini?
Svjesno i tendenciozno izostavljanje imena Hercegovine iz naziva države nije tak samo komunikativne i racionalnije jezične problematike. Ono ima daleko dublje i dalekosežnije posljedice, nego što se to na prvi pogled bezazlenim čini.
Prvi primjer, je navijanje na važnim športskim natjecanji­ma. Kada navijači u gromoglasnom euforičnom raspoloženju iz tisuće grla skandiraju “Bosna”-”Bosna” ili “Srbija”, “Srbija”, oni i ne pomišljaju da u tom trenutku ne vode računa o činjenici da to vrlo neprijatno doživljavaju Hercegovci i Crnogorci svih nacija i vjera. Pogotovo onda kada su ekipe sastavljene isključivo od Bosanaca ili Srbijanaca, pretežno ili isključivo iste nacionalnosti. Pa ih onda novinari pitaju, a kako to vi ne navijate za svoju državu Bosnu, već za susjednu Srbiju ili Hrvatsku, kao što su to pitali i autora ovoga teksta. Prvi je razlog zapostavljanje Hercegovine u sastavu ekipe, a drugi, veća emotivna privrženost naciji nego državi. Po načelu državnosti oni bi trebali dati prednost državi u kojoj žive i rade. Ali, po sastavu reprezentacije i po unutarnjim emocijama koje su znatno jače, oni daju prednost naciji. Jer, u tom slučaju države su dvije, a i državljanstvo je uglavnom dvojno. Međutim, nacija je samo jedna, iako živi podijeljena u dvije države. Iskonska težnja za spajanjem s matičnom državom tada postaje dodatni motiv za javno iskazivanje nacionalnih, a počesto i nacionalističkih strasti i osjećaja. Treći razlog je što svatko drži do svoga, jer mu je njegovo draže nego tuđe, a često u nijansama ima golemo različito značenje. Tako Bosanci pri navijanju gotovo da ne mogu u ritmu skandirati “Bosna i Hercegovina”. Ako bi htjeli zadovoljiti Hercegovce, mogli bi u ritmu skandirati “Herceg-Bosna”, “Herceg-Bosna”. Međutim, ta mala razlika za njih ima golemo i potpuno suprotno značenje, pa to ni po koju cijenu ne bi mogli prihvatiti, budući da je medijska propaganda učinila da za njih Herceg-Bosna ima negativno značenje i sasvim suprotne konotacije.

Zapostavljanje Hercegovine u navedenom primjeru osobito teško doživljavaju oni Hercegovci koji žive u Bosni. Njima ostaje samo da pjevaju onu narodnu “Herceg-Bosno u srcu te nosim..”. Naravno ne javno, niti suviše glasno. Kao što ljudima rođenim u Bosni, koji žive u Hercegovini, ostaje pjevati druga narodna: “Nema raja do rodnoga kraja, ni miline bez Hercegovine.” Kako vidimo, autori narodnih pjesama daleko su senzibilniji u razvijanju patriotskih osjećanja, nego što su to organizatori športskih natjecanja i autori navijačkih parola i poruka koje one sadrže. Prvi se trude i uspijevaju razvijati domoljubna i zavičajna osjećanja koja, u pravilu, ne vrijeđaju ostale, a drugi se često trude upravo to postići te poticati i raspirivati šovinističke strasti. Izravna natjecanja između Bosne i Hercegovine sa Hrvatskom, Srbijom i Crnom Gorom, a osobito važne utakmice u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu, koliko god bila korisna kao oblik međusobnog natjecanja, kulturnog prožimanja i zbližavanja, nažalost često imaju sasvim suprotne i za zdravu pamet nepoželjne i neshvatljive posljedice. Međutim, realnost je takva i takvom se mora uzeti. To, dakako, ne znači da se ona ne može svjesnim i osmišljenim mjerama i poticajima u pozitivnom smislu postupno mijenjati. Mada ne i potpuno eliminirati dok u svijesti pojedinaca i skupina postoji nacionalizam te nacionalistički i šovinistički osjećaji. Toga, pak, uvijek je bilo i vjerojatno će uvijek biti. A strastvene navijačka skandiranja na stadionima bili su i ostati će važan indikator stanja svijesti, unutarnjih osjećanja i stvarnog stanja međunacionalnih odnosa u ovoj nadasve složenoj državi. Povratak na vrh


3. Primjeri negiranja Hercegovine u znanstvenim krugovima, raspravama i djelima

Na prividno jednostavno pitanje – tko najviše svjesno izbjegava, ili samo “zaboravlja”brotnjo spomenuti Hercegovinu u imenu države, nije lako naći jednostavan odgovor. Ipak se čini da to najviše rade afirmirani bošnjački intelektualci. Brojnisu takvi promjeri.
Prof. dr. MUSTAFA IMAMOVIĆ, raspravljajući o agresiji na Bosnu i Hercegovinu, nigdje uz ime srpskog agresora ne zaboravlja dodati i Hrvatsku, hrvatski narod i osobito “ustaški dio HVO”, ali zato optužujući međunarodnu zajednicu za nedovoljnu pomoć, između ostalog navodi: “”U praksi se sva pomoć Bosni i Bošnjacima svela na humanitarnu gibiru, kojom je Europa čistila vlastite krvave ruke i umirivala svoju navodnu demokratsku savjest. Takvom vrstom pomoći samo se svjesno produžavala agonija Bosne i Bošnjaka, inače prešutno, ali jednodušno osuđenih na propast i iščezavanje. Odgovor je bio oružani i duhovni otpor Bosne i Bošnjaka i svih ostalih bosanskih patriota, zahvaljujući kojemu je postignut postojeći mir, do čije stvarne realizacije Bosni predstoji još vrlo dug i složen put.”1 (IMAMOVIĆ, 1997/19)
Niti su zemlju branili Hercegovina i Hercegovci, niti njima predstoji dug i složen put do mira.
Prof. dr. SRETO TOMAŠEVIĆ, izvrstan je primjer intelektualca koji se “utopio” u bosanski milje, pa za sebe kaže da mu nacionalno uopće nije jasno, te ne zna kojem narodu pripada, niti pak razumije, niti hoće razumjeti da u BiH žive tri naroda. On piše: “Za sada sudbina Bosne i njenog žrtvovanog naroda je u rukama tzv. Kontaktne grupe, u kojoj glavnu riječ vode Amerikanci i Rusi, to jest dvije nacije koje predstavljaju samo moć i svojoj volji za moći ne daju nikakvo značenje, a ekspanziju svoje sile ne prate nikakvim idealom (američka intervencija u Vijetnamu, ruska u Afganistanu). Jer, kad prvi tvrde da predstavljaju demokraciju i brane slobodu, a drugi da grade društvo socijalne pravde i mir, oni lažu. To su samo riječi kojima oni zaodijevaju svoju težnju za dominacijom nad tzv. malim narodima. Ne smijemo zaboraviti da na moralnom planu prvi idu najdalje do reklame, a drugi do propagande, oduzimajući dušu svojim vlastitim narodima, pretvarajući ih u moderne barbare. Primjera barbarizma i jednih i drugih ima i previše na kraju ovog drugog milenija, a na našim TV ekranima još su aktualne slike razorenih gradova Iraka i Čečenije. Pitanje bez odgovora je da li u vremenu koje dolazi Bosna i njen narod imaju snage da se vrate sebi i svojim korijenim tako da Bosanci budu Bosna, kao što su Amerikanci – Amerika, Rusi-Rusija, Englezi-Engleska, Kinezi-Kina…” (TOMAŠEVIĆ – Bosanski krug kredom, 1997:45).
U svom radu Bosna i Ustav Prof. dr. IBRAHIM FESTIĆ piše: “Tim više začuđuje pasivnost pravne nauke u svijetu, Europi i kod nas, koja “Daytonskom sporazumu” nije poklonila odgovarajuću pažnju, prelazeći preko njegovih rješenja kao mogućih i dopuštenih u pravu. Umjesto toga, u naučnoj javnosti se iscrpno elaborira politička i moralna dimenzija rata u Bosni, apelira se na mir i sl. Kao od Kanta nismo baštinili stav da “propadne li pravda nema više nikakve vrijednosti da ljudi žive na Zemlji”, i kao da mira može biti ne bude li pravda zadovoljena.
Prof. dr. NIJAZ DURAKOVIĆ, u svojoj knjizi pod naslo­vom “Bosanski izazovi”, ima podnaslove Bosanska “politička ekonomija”, Tko je prodao Bosnu, Nasukana bosanska lađa, i slično. Istini za volju, ovaj bivši visoko pozicionirani bošnjački intelektualac i političar, uvijek kada mu je predugačak i nezgrapan cijeli naziv države, za razliku od mnogih drugih, uspješno i vješto koristi kraticu “BiH”.
U svojoj knjizi “Bosanska državnost i nacionalnost” Prof. dr. OMER IBRAHIMAGIĆ, u podnaslovu “Bosanci narod zemlje Bosne” iznosi smionu u povijesno nikada dokazau tezu kako “nema nikakve sumnje da je u Bosni u srednjem vijeku živio jedinstven bosanski narod zvan Bošnjani.” Po njegovom uvjerenju “u odnosu na susjedne zemlje koje su dobile ime po doseljenim Slavenima, pa tako Hrvatska po Hrvatima ili Srbija po Srbima, s Bosnom je bilo drukčije.” Objašnjavajući podrijetlo Bošnjaka od Bogumila u vrijeme Turske on navodi sljedeće: “U tim sudbonosnim trenucima zbili su se neki događaji koji su trajno odredili sudbinu Bosne i njenog naroda. Predstavnici domaćeg plemstva i vjerske starješine s masama bogumilskog stanovništva samoinicijativno su došli pred sultana u Jajce da mu se poklone i priznaju ga za svoga gospodara. Tom prilikom su izjavili da od svoje volje žele preći na islam. Sve se desilo neočekivano i na način da je i sultan time bio zatečen. Kao odgovor na sve to dao im je neuobičajeno niz krupnih povlastica koje su Bosni i njenom narodu, odnosno bivšim Bogumilima a sada novim muslimanima, osigurale poseban status u Turskom Carstvu”. Ispada da su se Bogumili dragovoljno odrekli svoga “krstjanstva” i da su jedva dočekali dragovoljni prelazak na islam. Za razliku od toga, Dr. O. DOMINIK MANDIĆ, tvrdi da “ipak novoobjavljeni suvremeni turski izvori ne potvrđuju dosadašnje opće mišljenje, da je pučanstvo Bosne i Hercegovine brzo i listom, masovno, prešlo na islam” i tvrdi da “nije bilo brzoga ni općega prijelaza na islam.” IBRAHIMAGIĆ pak, iznosi tvrdnje da je i “budućnost Bosne i Hercegovine u političkom jedinstvu Bosanaca (i Hercegovaca) sve tri etničke zajednice”, da su “Bosanski građani – politički narod Bosne”, a “Bosna je zemlja Bosanaca.” Ništa tu ne bi bilo sporno da Hercegovci kod njega nisu smješteni tek u zagradu, da on kada govori o Bosni ne podrazumijeva i Hercegovinu, da ne razdvaja politički identitet pripisujući ga Bosancima, od etničkog, vjerskog i kulturnog, kojeg ostavlja konstitutivnim narodima. Po njemu je “Bosanac politički, a Bošnjak, Srbin i Hrvat etnički identitet.” Za njega je dosadašnji spoj političkog i kulturnog identiteta bio destruktivan te ga treba razdvojiti i integracijom u Europu konačno sačuvati. “Samo tako će Bosna i Hercegovina u svojoj neposrednoj budućnosti moći očuvati svoj državnopolitički identiteti svoju teritorijalnu cjelovitost od razarajućih učinaka spoja kulturnog i političkog identiteta sva tri njena naroda, kao zasebno politički suverenih naroda u jednoj državi, što (po njemu) danas nema nigdje u svijetu. Bez toga, Bosna će zbog agresivnih teritorijalnih pretenzija njenih susjeda, uz podršku svojih nacionalističkih filijala u njojsamoj,ostati dugoročno politički trusno područje.” (IBRAHIMA­GIĆ, 2003/147) Po njegovu mišljenju “Bosna može postati stabilna i perspektivna država ukoliko u njoj budu razdvojeni kulturni i politički identitet njene tri etnije i one postanu državni politički narod Bosne, uz očuvanje postojećih etno-kulturnih zajednica i kulturnih identiteta.” Dakako, mi mislimo potpuno suprotno. Razdvajanje političkog od kulturnog identiteta urodilo bi automatskim otuđivanjem od svakog oblika političke autonomije druga dva naroda i njegovim prenošenjem na Bosance, a zadržavanje samo nekog oblika kulturne autonomije trasirao bio put u pravcu svođenja na status nacionalne manjine i konačnu asimilaciju druga dva naroda.
Jedan od važnih razloga zapostavljanja i negiranja Hercegovine i Hercegovaca od stranebrotnjo Bosne i Bosanaca, je upravo većinsko hrvatsko stanovništvo, njegov izgrađen i duboko utemeljen hrvatski nacionalna osjećaj, kao i čvrsto ukorijenjena svijest o nacionalnom identitetu. Hercegovačkim Hrvatima stalno se spočitava težnja za podjelom Bosne i pripajanjem državi Hrvatskoj. Dr. MUHAMED BOROGOVAC ovako to opisuje: “Za razliku od Hercegovaca bosanski Hrvati su u ovom ratu uglavnom bili za očuvanje Bosne i Hercegovine. To je najviše zbog svijesti da su Hrvati u Bosni manjina i da će prilikom eventualne podjele Bosne i Hercegovine na nacionalne državice oni izgubiti svoja imanja i domove. Zato su bili za jedinstvenu građansku Bosnu i Hercegovinu u kojoj će imati jednaka građanska prava.” Zbog toga je za njega “veoma značajna činjenica da je bosanskih Hrvata znatno više nego hercegovačkih.”4 Dakako, da tu zbog većinskog sastava postoje određene razlike u nijansama, ne samo zbog činjenice da su Hrvati Bosne u njoj manjinski, dok su Hrvati Hercegovine u njoj većinski u odnosu na druge narode, već također i zbog razlike glede čvrstoće njihove nacionalne svijesti, koja čini jedan od bitnih elemenata razlikovanja naroda i nacije. Međutim, kvalificirati Hercegovce kao separatiste i tvrditi kako je“ovdje riječ “Hercegovac” u navodnicima jer označava političku struju djelitelja BiH, a ne samo regionalnu pripadnost” (M. BOROGOVAC, 2000/16), niti je politički ispravno, a niti znanstveno utemeljeno. Isto je tako i s obzirom na ocjenu da su svi Hrvati iz Bosne za građansku državu u kojoj bi ostvarivali jedino svoja individualna građanska i imovinska prava, a da im je pritom nevažna jednakopravnost njihova naroda s drugima.
NERZUK ĆURAK, smatra da, “ako bi rijetke sačuvane ade bosanskog uma prihvatile novu Bosnu kao stvarnost, a vjerovale da tu stvarnost mogu nadmudriti kroz političku i intelektualnu igru, moraju računati s nemogućnošću promjene, odnosno s promjenom koja radi za nacionalističke strukture podijeljene Bosne”. Zamislite tu tugu, piše on: “da neetnički razum Bosne radi za boljitak etnizirane države; da se faktički pojavljuje kao najbolji proizvod nacionalista, koji bi svaki dobar rezultat mogli prigrabiti sebi, jer je i taj rezultat dio državne strukture rađene po njihovoj slici i prilici. Raditi za boljitak daytonske Bosne znači raditi za boljitak tri ratna druga.” Prosto je teško razumjeti kako intelektualna elita jednoga naroda, koji je od manjinskog u jednoj, postao većinski u drugoj državi, tako odjednom i preko noći postane odbojna prema rješenju nacionalnog pitanja na temelju ravnopravnosti tri naroda i prema uvažavanju etničke strukture stanovništva pri iznalaženju svima odgovarajućeg ustavno-pravnog ustrojstva države, da sve što je nacionalno proglašava nacionalističkim, odbacujući svako rješenje koje bi podrazumijevalo uređenje BiH kao složene i, forsirajući po svaku cijenu jedino vlastiti koncept unitarne “građanske” države?
Negiranje Hercegovine i Hercegovaca, a favoriziranje Bosne i Bosanaca kao novog “političkog naroda” ne iscrpljuje se samo u izostavljanju njihova imena. Dapače, u politološkoj terminologiji sve je više novih izraza s istim ciljevima, kao što su: bosanski duh, bosanski um, bosanska tradicija, bosanska kultura, bosanski patriotizam, pa i odgoj mladih “u duhu Bosne”. Povratak na vrh


4. Primjeri negiranja imena Hercegovine u radovima stranih znanstvenika te izjavama predstavnika i dokumentima međunarodne zajednice

Neshvatljivo je da neki stranci daleko više, mnogi i potpuno, izostavljaju ime Hercegovine ubrotnjo svojim raznim oblicima javnog komuniciranja, ističući samo ime Bosne u nazivu države. Čine to novinari, znanstvenici, političari i drugi predstavnici međunarodne zajednice. Rade to pod izravnim utjecajem bošnjačke inteligencije, sredstava javnog komuniciranja, prevoditelja, ali također znanstvenike i političara. Nekima od njih toliko su puna usta Bosne da u toj retorici podilaženja znatno nadilaze one kojima se obraćaju.
Primjera je mnogo, a jedan od najeklatantnijih do koje­ga smo došli je knjiga “SOCIOLOGIJA NAKON BOSNE”, KOJU JE U EDICIJI Biblioteka – NACIJA I DRŽAVA, 2003. godine u Sarajevu objavila nakladnička kuća buybook. Knjiga, čiji je autor poznati sociolog KEITH DOUBT. Ne radi se o njegovom autorskom djelu već o svojevrsnoj hrestomatiji i prikazu tekstova različitih autora.
ZIGMUNT BAUMAN, koji je autor Uvoda u ovu vrijednu knjigu, razmatra pitanje odnosa sociologije prema Bosni (ne i Hercegovini), tvrdeći “Bosna se suprotstavlja sociologiji. Težina Bosne, dugotrajna patnja i nezamisliv bol koji su doživjeli njeni ljudi, možda su preteški da bi ih konvencionalna sociologija pojmila. Drugim riječima, sociologija više nema privilegiranu poziciju visa-a-vis Bosne, Bosna sociologiju unižava. Ipak, Bosna je postala tema u kojoj sociologija mora i sama riskirati. Ako, kao što je sada slučaj, sociologija nije u stanju objasniti događaje u Bosni, onda horizonti sociološkog saznanja trebaju biti preispitani i prošireni.” Objašnjavajući motivaciju onih koji su doveli do ratnih događaja koji su zgrozili suvremeni svijet on piše: “Motivacija za ovakvo postupanje bila je uništiti zajednicu i razoriti društveni poredak, na kome je zajednica počivala stoljećima. Društvena nit zajednice bila je pokidana.” Doista, ovdje su gotovo sve socijalne, političko-pravne i druge veze među ljudima i narodima u ratu toliko pokidane da je veliko pitanje hoće li više ikada moći biti obnovljene da bi barem dostigle predratnu razinu. Autor je u toj ocjeni sasvim u pravu. Napokon , objašnjavajući što je cilj ove knjige, autor piše: Ova knjiga artikulira jednu sociologiju za Bosnu kao pokušaj razumijevanja što su to, tijekom rata u Bosni ljudi u njoj radili i zašto su to radili, pozivajući se na referentni okvir djelovanja.”
JOHN DEWEY, raspravljajući o etničkom, njegovim funkcijama i ciljevima piše: “Zapadni lideri i dužnosnici UN-a godinu za godinom i iz sastanka u sastanak povlađuju srpskim nacionalističkim vođama zato što zapadnim liderima i dužnosnicima UN-a manjka pravilnog razumijevanja razloga etničkog čišćenja..”, pa im je i pored obilja relevantnih informacija “manjkalo objektivnog shvaćanja razloga dešavanja etničkog čišćenja.” Što je bio cilj i što se njime postiglo, on objašnjava sljedećim riječima: “Kad se bolje razmisli, manifestna funkcija etničkog čišćenja nije tako racionalna kao što izgleda. Bosna je sada podijeljena. Može se reći da je postignut cilj etničkog čišćenja. Zašto onda etničko čišćenje i dalje traje ?”7
TIM JUDAH i ROY GUTMAN, u raspravi pod naslovom “Žurnalizam i moderna etika” pišu: “Novinar danas igraju čak i važniju ulogu u politici nego što to WEBER pronicavo opisuje, zato što političke vođe, možda čak i više nego prije, niječu ulogu moralnog uvjerenja u politici; oni izbjegavaju zadatak izricanja moralnih razloga zato što su poduzeli određeni politički potez.” Politika i političar pri donošenju političkih odluka počesto nisu rukovođeni moralnim načelima niti sustavom moralnih vrijednosti. “Događaji u Bosni i na Kosovu suprotstavljaju se ljestvici vrijednosti koja privilegira etiku odgovornosti u odnosu na etiku krajnjeg cilja. Još jače Bosna i Kosovo kao društvene cjeline prave farsu od shvaćanja uloge etike u politici.” Međutim, kada politika i političari, žurnalistika i novinari, znanost i znanstvenici napuste sustav vrijednosti utemeljen na etici i pravdi, a rukovode se isključivo vrijednosnim sustavom čija su osnovica samo interesi i politički ciljevi, oni počinju opravdavati sva sredstva koja su koristili da bi postigli ciljeve. Tako nužno padaju na pozicije grubog makijavelizma, što je rat u Bosni i Hercegovini pokazao i dokazao u najgrubljoj formi. Takva politika bez moralnog oslonca gubi svaki smisao za humanizam i za zajednicu utemeljenu na istinskim moralnim vrednotama.
TALCOTT PARSONS, kritizirajući stavove pozitivističko-utilitarističkog razumijevanja događaja koji su se ovdje zbili, ROBERTA HAYDENA, navodi: “Glavni problem u Bosni, nastavlja HAYDEN, je u tome što ne postoji etnička većina za koju se može reći da konstituira naciju na osnovu koje treba izgraditi državu. Prema HAYDENU, kod predstavnika Europske zajednice i Sjedinjenih američkih država bilo je prisutno dosta neznanja prilikom priznavanja Bosne i Hercegovine kao nezavisne države. Bosna je kaže on, “pravna fikcija”.Ona ne postoji na terenu. Nemoguće je Bosnu proglasiti državom jer ne postoji jedna nacija na osnovi koje bi se uspostavila država.” Ustvari “Za Sjeverne Amerikance termini nacije i države su sinonimi. U Europi ovi termini imaju različita značenja. Da bi država imala stabilnu konfiguraciju (u kojoj je “demokracija sigurna”), kao prvo, nužno je uspostaviti naciju. Nacija, kaže HAYDEN, “stječe, državu, teritoriju, vlast”. Ovaj koncept, HAYDEN kaže, standardni je europski model i “on funkcionira”. Ova misao, bez obzira koliko kritizirana i osporavana, ipak upućuje na odgovor zašto danas u BiH bošnjačka nacionalna politika djeluje u pravcu stvaranja bosanske nacije, zašto njezini pojedini znanstvenici na svaki način i ovdje pokušavaju proturiti doktrinu koja poistovjećuje ove bliske, a ipak vrlo različite pojmove, i konačno, zašto Amerikanci ne razumiju što se to ovdje događa, pa toj politici povlađuju djelujući u prilog uređenja BiH kao tobožnje “građanske države”, a protiv njezinog uređenja kao složene državne zajednice sastavljene od tri federalne jedinice za tri konstitutivna naroda i sve građane koji u njoj danas žive. Kritici je podložan i HAYDENOV stav o odnosu i mogućem alternativnom izboru dva malobrojnija naroda u BiH u kojoj on iznosi tvrdnju da “ako im se da mogućnost izbora, bosanski Hrvati i bosanski Srbi bi izabrali da žive u državi u kojoj nji­hova etnička grupa konstituira ne tek pluralitet već ogromnu većinu. Ako im se da izbor bosanski Hrvati i bosanski Srbi će izabrati da žive tamo gdje bi bili ogromna većina. Izbor je racionalan. Uzimajući da je moć pravo, razumno je izabrati živjeti tamo gdje smo na strani moći. Ljudi čine ono što je nužno za preživljavanje”, tvrdi HAYDEN.
PETER HANDKE u svojoj raspravi pod naslovom O Srbiji i lekciji iz Bosne, objašnjava nambrotnjo simpatije i podršku američke i europske politike prema Srbiji i Srbima, bez obzira na sve što je ovdje počinjeno. On piše: “Na ovakav način europske i američke političke vođe iskazuju svoje osjećanje dobre volje prema situaciji u Bosni…. Očigledna simpatija koju pokazuju europske i američke političke vođe prema kriminalnim bosanskim Srbima na lošim je osnovama. Njihova simpatija pokazuje moralno neznanje. Jedno je sigurno, oni gube osjećaj razlike između ugodnog i dobrog.” Time u biti onemogućuju srpski narod da sam raščisti s onim što je u njegovo ime i na njegov račun ovdje urađeno. Zato, “Srpski narod ne može da uradi ono što bi morao da bi postao društvo; oni ne mogu nad sobom izvršiti pravdu”, pa je zato rat na Kosovu “jedini način na koji srpski narod može prisiliti američke i europske političke vođe da za srpski narod urade ono što srpski narod ne može uraditi za sebe.” Nama se s toga postavlja pitanje objašnjava li nam ovo, također i dvostruki karakter tih politika, koje su u DAYTONU izradile Ustav za Bosnu i Hercegovinu u kojem su ostalim narodima nametnule privilegiranu poziciju Srba, dodijelivši im republiku na polovici državnoga teritorija, kao nagradu za ono što je ovdje počinjeno. Napokon, krije li se tu odgovor i na produžetak iste politike danas, deset godina nakon DAYTONA, kada se američka politika ponovno prihvatila pisanja novog ustava za Bosnu i Hercegovinu, tako što je već unaprijed stavila do znanja da ustavne promjene neće, i ni po koju cijenu ne smiju, dovesti u pitanje opstanak Republike Srpske, kao što ni po koju cijenu neće dozvoliti uspostavu hrvatskoga entiteta u Bosni i Hercegovini. Čemu dvostruka mjerila za dva konstitutivna naroda i čemu odstupanje od temeljnih akata Ujedinjenih naroda po kojima su svi narodi, veliki i mali, jednaki u svojim skupnim pravima i obvezama. Gdje zapravo leži uzrok i koji je dugoročni cilj te i takve političke nepravde svjetskih moćnika? On sigurno nije u sferi moralnog, a time i pravednog, nego je negdje u sferi interesnog ponašanja s pozicije sile i moći, čiji nam krajnji ciljevi nisu ni približno jasni.
ASIM MUJKIĆ, u pogovoru ove DOUBTOVE knjige, pokušava potaknuti u prvom redu sociologe, a onda i druge intelektualce, da se zapitaju za stanje u našoj sociologiji i društvenim znanostima općenito, budući da “S druge strane, temeljitost i neumorni angažman KEITHA DOUBTA i nekolicine drugih zapadnih intelektualaca ne može nas ostaviti ravnodušnim, a (po)najmanje amnestirati kada su u pitanju domaće društvene znanosti. Što je, prilika je ovo da se zapitamo, s našim društvenim znanostima u cjelini? Zašto najbolje knjige o Bosni, uz rijetke izuzetke, dolaze izvan Bosne?”10

Dokumenti koji su produkt nekih međunarodnih organizacija i njihovih stručnjaka, u čijem je središtu pitanje novog uređenja Bosne i Hercegovine, također sadrže niz odredbi i iskaza koji idu u prilog negiranja Hercegovine i zanemarivanja Hercegovaca, a favoriziranje Bosne i Bosanaca. Tako, primjerice, “Plan Europske inicijative za stabilnost o novom državno-pravnom uređenju Bosne i Hercegovine” sadrži niz upravo takvih izričaja. On govori o Bosancima kao zbirnom izrazu za sve ljude i narode ove države, tvrdeći kako se sa svim dotadašnjim prijedlozima “ništa ne dešava, jer nitko ne zna odakle da počne. Kao posljedica toga, mnogi Bosanci osjećaju se zarobljeni – nezadovoljni su trenutnim ustavnim sustavom, ali su nesposobni iznaći praktičan put naprijed.” Krivotvoreni izraz “Bosna” ili “bosanska država” koristi se često da označi ime države, umjesto njezinog originalnog službenog imena pod kojim je priskrbila međunarodno priznanje i postala članicom Ujedinjenih naroda. Tu se također koristi izraz “bosanska politika” koji nitko nikada nije identificirao niti definirao kao zajednički pojam za sve različite nacionalne i druge politike koje se vode u ovoj podijeljenoj državi. Spominje se pojam “bosanski federalizam”, iako Bosna i Hercegovina kao država nije federacija, već samo ima određene elemente federalizma u njezinom većem entitetu, sastavljenom od deset županija (kantona) kao federalnih jedinica u sastavu toga entiteta. U promišljanju načina i puta budućeg ustrojstva koristi se izraz “bosanski pristup” koji je toliko neodređen da ne možete identificirati što on zapravo znači. Kao što je još manje određen pojam “bosanske normalnosti”, pa samo možete pretpostaviti da bi on mogao označavati sve ono suprotno znatno rasprostranjenijim bosansko-hercegovačkim nenormalnostima. Povratak na vrh


5. Što imaju, što nemaju a htjeli bi htjeli imati Bosna i Bosanci, Hercegovina i Hercegovci

Bosna i Bosanci uglavnom ne bi htjeli Hercegovinu u imenu države, a rado bi je sačuvali ubrotnjo sastavu države i ni po koju cijenu ne bi dozvolili njezino izdvajanje. Hercegovina to i ne traži, ali ni ona ni Hercegovci nipošto ne bi dozvolili njezino brisanje iz naziva države. Kada bi stjecajem okolnosti bili prinuđeni na izbor jedne od te dvije alternative, čini se da bi radije prihvatili razdvajanje i potpuno osamostaljenje, nego da ostanu bezimeni živjeti u državi koja bi se zvala samo Bosna.
Bosna bi rado postala prosta, unitarna i centralizirana država-nacija, jer bi kao takva bila znatno stabilnija i rasterećenija problemima rješavanja tzv. nacionalnog pitanja. Za to joj je potreban novi politički narod – Bosanci, kojega bi sačinjavali svi građani u državi, bez obzira na narodnost, vjeru, kulturu i sve druge razlike. Time bi se politički identitet kao osjećaj pripadnosti državi, razdvojio od nacionalnog identiteta i ostvarivao na razini središnje državne vlasti. Nacionalni, kulturni i vjerski identitet ne bi u prvo vrijeme bio zabranjivan, ali bi postojeća tri konstitutivna naroda izgubila svojstvo političkog subjekta. Ipak, bi im bila ostavljena samo kulturna autonomija. Za razliku od toga Hercegovina ne pokazuje želju biti državom, ali bi rado zadržala odgovarajuću razinu političke autonomije, kao poseban entitet, pokrajina, županija, regija i slično. Hercegovci, pak, ne pokazuju nikakvu želju postati nacijom, jer smatraju da im je dovoljno to što sada jesu. Ponosni su na to ime i smatraju da su ga dobili po osnovu pokrajinskog, odnosno regionalnog obilježja. Bilo koje nacionalnosti i vjere da su, potpuno su odbojni na svaku pomisao i inicijativu da ih se proglašava ili tretira Bosancima. Jednako su tako odbojni i prema ideji razdvajanja političkog i kulturnog identiteta i svođenja postojeća tri naroda na razinu kulturne autonomije. Svjesni su da bi to praktično značilo degradaciju sadašnjih konstitutivnih naroda – Bošnjaka, Hrvata i Srba, na status nacionalnih manjina.
Bosna je šumovita i lijepa, jer ima svoje prirodne ljepote: šume, rijeke, planine, pa se Bosanci njima s pravom ponose. Hercegovina je krševita, ali ima zato ima zlata vrijedan komadić Jadranskoga mora. Iako ga Hercegovci ne zovu hercegovačkim morem, ljudi iz Bosne često ga svojataju i od želje nazivaju “bosansko more”. Bosanci se ponose bosanskim šumama, a Hercegovci isto toliko svojim hercegovačkim kamenom. Prvi pretežno proizvode i piju nadaleko poznatu bosansku šljivovicu, dok Hercegovci proizvode i piju brojne vrste svjetski poznatih hercegovačkih vina.
Bosanci, iako nisu narod od nedavna imaju svoj bosanski jezik, kao bitan element pojma nacije i obvezni uvjet bez kojeg ne mogu biti priznati bosanskom nacijom, jedna­ko kao što bez bosanske nacije ne mogu uspostaviti državu Bosnu. Hercegovci i ne pomišljaju, a pogotovo ne traže svoj posebni hercegovački jezik, jer ne žele uspostavljati ni posebnu hercegovačku naciju, da bi preko nje pravili državu Hercegovinu. Oni bi rado prihvatili Hercegovinu kao regionalnu republiku u sastavu Bosne i Hercegovine uređene po mjeri sva tri njezina konstitutivna naroda. Tek po dijalektu i naglascima pojedinih riječi Bosanci će u svojoj sredini lako prepoznati Hercegovca, kao što će i Hercegovci po izgovoru lako prepoznati Bosanca.
Bosna ima svoj teritorij, a Hercegovina svoj. Osim na nekim mjestima, točna se granica između njih ne zna. Neki smatraju da je njihovo razmeđe Ivan planina, ali mnogi ljudi u Livnu ili Kupresu, primjerice, neće vam moći kategorički i izričito odgovoriti na pitanje jesu li, i osjećaju li se, kao Bosanci ili Hercegovci.
Bosna kao glavni grad ima Sarajevo, a Hercegovina Mostar. Prednost je Bosne što je njezin glavni grad ujedno i glavni grad države, ali je njezin hendikep što su neke gradske općine u jednom entitetu, Republici Srpskoj, dok su ostale u drugom, Federaciji BiH. Sarajevo, pored toga što je glavni grad države, ujedno je i glavni grad Federacije te istoimene županije – kantona, dok je Mostar tek samo glavni grad Hercegovačko-neretvanske županije.
Bosna ima pretežno kontinentalnu, a Hercegovina mediteransku klimu, pa zato meteorolozi u svojim vremenskim izvješćima obvezno i svakodnevno naglašavaju vremenske razlike i prognoze odvojeno za obje pokrajine. Tako izgleda da jedino oni ne preskaču i ne zaboravljaju svakodnevno i ravnopravno dati prognozu za obje pokrajine, u svojim izvješćima i vremenskim prognozama.
Bosna je stanovništvom brojnija, ali etnički složeno strukturirana, budući da u njoj žive i Bošnjaci i Hrvati i Srbi. Identično je etnički strukturirana i Hercegovina, iako ona ima znatno manje stanovništva. Bosanci se zato osjećaju superiornijim, nadmoćnijim i državotvornijim, ali Hercegovci ne priznaju, niti prihvaćaju ta njihova osjećanja i u svemu teže regionalnoj ravnopravnosti.
Bosna ima svoju državotvornu povijest i tradiciju, osobito iz vremena srednjovjekovne bosanske države. Hercegovina također, osobito iz vremena Hercega Stjepana kosače. Iako su to pokušavale i uvijek imale neki oblik vlastite političke autonomnosti, svaka za sebe nikada nisu uspijevale postati samostalne, međunarodno priznate države. Zato su bile podložne raznim osvajačima, pa je njihova povijest najviše obilježene vremenima kada su egzistirale kao posebne pokrajine ili zajedno u okvirima raznih srednjovjekovnih država, osobito Turske, Austrije i bivše Jugoslavije. Njihovu povijest zato karakteriziraju neke posebnosti, ali mnogo više zajedničko služenje stranim osvajačima. Njihovu su sudbinu podjednako dijelili njihovi ljudi – Bosanci i Hercegovci. Zato oni nemaju povijesno državotvorno iskustvo ni tradiciju. Taj povijesni usud ostavio je neizbrisive tragove sve do današnjih vremena, što se osobito pokazalo u domovinskom ratu (1992-1995), koji se završio po prvi put međunarodnim priznanjem samostalne zajedničke države, ali pod upravom međunarodne zajednice i pod svojevrsnim protektoratom njezinog namjesnika u obliku visokog predstavnika. Učinjeno je to na godinu dana, a traje deset i uopće se ne zna kada će biti završeno. Možda tek onda kada BiH bude postala članicom Europske Unije, a kada bi se to moglo dogoditi to nitko ne zna. Po nekima, neće nikada. Mi mislimo da hoće, ali kada, veliko je pitanje. Bit će to prije ukoliko Bosanci i Hercegovci stasaju na rang državotvornosti i pokažu sposobnost samostalno upravljati vlastitom državom, ili pak nepredvidivo dugo ukoliko taj ispit državotvorne zrelosti uspješno i čim prije ne polože. U suprotnom, sve dotle ostat će pod međunarodnom upravom, pri čemu se ne može potpuno isključiti ni mogućnost da konačni ishod bude definitivni raspad labilnog i nefunkcionalnog političkog sustava, pa i same države BiH??

Između Bosne, na jednoj, i Hercegovine, na drugoj strani, ne postoje nikakva duboka proturječja koja bi ih razjedinjavala. I u jednoj i u drugoj žive pripadnici sva tri konstitutivna naroda, tako da ih etnička struktura više približava nego što ih dijeli. Naravno, ukoliko se isključi težnja srpskog i hrvatskog naroda za sjedinjenjem s matičnim narodima i državama, a prevladaju razlozi za održanjem BiH kao zajedničke, demokratske i stabilne države ravnopravnih naroda i građana. I, ukoliko se isključi težnja nekih struktura najbrojnijeg bošnjačkog naroda da Bosnu i Hercegovinu urede kao državu-naciju, u kojoj bi Bosanci bili dominantna “politički narod”, a sadašnji narodi tek neke etničke, kulturne i vjerske skupine, bez prava na političku i tek s nekim elementima kulturne autonomije. Državu-naciju koja bi se zvala Bosna, bez Hercegovine u njezinu imenu, koja bi bila unitarna centralistička država, izgrađivana na programu asimilacije, dominacije i hegemonije jednog, nad druga dva naroda. Ako se isključe i separatističke i unitarističke ambicije, dapače, mnogo je više onih razloga koji idu u prilog toj zajedničkoj državi tri konstitutivna naroda, čemu podršku daje i međunarodna zajednica. Povratak na vrh

Sažetak

Bosna bez Hercegovine ne može biti državom, niti to može Hercegovina bez Bosne. Kao štobrotnjo desetogodišnje iskustvo pokazuje, vrlo teško bez stranih posrednika i upravljača to mogu biti obje zajedno, ukoliko ne riješe nacionalno pitanje, ne iznađu adekvatno ustavno ustrojstvo i ne prevladaju tendencije koje vode u pravcu daljeg razdvajanja. One su dvije pokrajine iste države, s mnogo više povijesnih, etničkih, kulturnih, pravnih i inih drugih razloga za zajedništvo, nego što je onih razloga i tendencija koje vode razjedinjavanju. Jedna od takvih je izostavljanje Hercegovine iz naziva države, a sve češće forsiranje naziva: Bosna, Bosanska nacija i Bosanci, kao novi “politički narod”. Izostavljanje Hercegovine nije uvijek zlonamjerno ni tendenciozno, budući je zbog dužine i čestog ponavljanja imena države, ponekad racionalno i kao izuzetak opravdano. Međutim, budući da to od opravdanog izuzetka sve više postaje neopravdano pravilo u komuniciranju domaćih i stranih ljudi, osobito političara i novinara, ali također sociologa, politologa i drugih znanstvenika, držimo da takve tendencije, mogu voditi daljem produbljivanju već postojećih i nagomilanih tenzija, podjela i animoziteta. Bilo je nužno na to ukazati u cilju njihovog prevladavanja i međusobnog boljeg razumijevanja u interesu svih naroda, nacionalnih manjina i građana ove ionako podijeljene zemlje.

Hercegovina, njezini ljudi i narodi, i njihovo bogato kulturno-povijesno nasljeđe, ne mogu nestati jer predstavljaju trajno dobro, koje je rezultat dostignute razine civilizacijskog razvitka. Sve što je u toj baštini lijepo i vrijedno važno je sačuvati za sadašnje i buduće generacije, a nadasve je štetno produbljivati razlike i stvarati osjećaj njihovog negiranja i zapostavljanja. Stiješnjena između negiranja i opstanka, Hercegovina će ipak opstati. Povratak na vrh

Literatura:

  • DOMINIK MANDIĆ, Etnička povijest Bosne i Hercegovine, Rim, 1967.
  • OMER IBRAHIMAGIĆ, Bosanska državnost i nacionalnost, VKBI, Sarajevo, 2003.
  • MIĆO CAREVIĆ, Kako dalje, “Comesgrafika”, Banjaluka, 1999.
  • MUHAMED BOROGOVAC, Rat u BiH – politički aspekti, Narodni list, Sarajevo, 2000.
  • MLADEN ANČIĆ, Tko je pogriješio u Bosni, Crkva na kamenu, Mostar, 2001.
  • NERZUK ĆURAK, Dejtonski nacionalizam, Buybook, Sarajevo, 2004.
  • BOŽO ŽEPIĆ, – Enigma Bosna i Hercegovina, Matica Hrvatska, Mostar, 2002.
  • Pat pozicija u Bosni i Hercegovini, Matica Hrvatska, Mostar, 2005.
  • KEITH DOUBT, Sociologija nakon Bosne, Buybook, Sarajevo, 2003,

Posebno radovi:

  • ZIGMUNT BAUMAN, Uvod – Sociologija nakon Bosne;
  • JOHN DEWEY, O latentnoj funkciji etničkog. čišćenja u Bosni;
  • TIM JUDAH I ROY GUTMAN, Žurnalizam i moderna etika;
  • PETER HADKE, o Srbiji i lekciji iz Bosne;
  • ASIM MUJKIĆ, Pogovor: Sociologija i moderno ogledalo;
  • Zbornik: Agresija na Bosnu i Hercegovinu, PF Sarajevo, 1997. Povratak na vrh
Vlatko
spacer
More
spacer
kamen
spacer
rama
spacer
neretva
spacer
tetovaza
sp
dupin
sp
cancara
sp
ljubuski
sp
spacercovjecja
sp
prenj
sp
tresnja
sp
vjetrenica1
sp
gomila
sp
spcrno
sp
sipak
sp