web space | free website | Business Web Hosting | Free Website Submission | shopping cart | php hosting
humacka

Stecak
home

Imaju li Hrvati u Bosni i Hercegovini alternativu?
Tomislav Jonjić
Preuzeto s: http://www.tomislavjonjic.iz.hr/VII_13_alternativa.html
Tomislav Jonjic - glavni urednik «Političkog zatvorenika», mjesečnika Hrvatskog društva političkih zatvorenika.

pocitelj

Kosaca
spacer
maslina
spacerspacer
kadulja
spacer
Katarina
spacer
citluk_kolo
sp
daorson
sp
lindjo
sp
kravice
sp
nosnja_prenj
sp
lindjo
sp
smokva
sp
krs_slojevi
sp
vjetrenica2
sp
bijelo
sp
krs
spacer
grozd

IMAJU LI HRVATI U BOSNI I HERCEGOVINI ALTERNATIVU?

Piše: Tomislav JONJIĆ

Već više od jednog i pol stoljeća, Bosna i Hercegovina je ključna točka hrvatskog pitanja. Ne računajući razdoblje NDH, kad se činilo da je ta zemlja napokon ušla u sastav hrvatske države, što je – objektivno gledano – državnopravno, nacionalno, politički i psihološki trebalo imati puno veću specifičnu težinu od (zbog niza razloga neminovno privremenoga) gubitka dijela Dalmacije i Gorskoga Kotara, čitavo to stoljeće i pol karakterizira nazadak hrvatske državne i narodne misli u BiH.

komsicŽeljko Komšić, tzv. hrvatski član Predsjedništva BiH

Ako se hrvatsko-muslimanski sukob 1993./94. može ocijeniti razdobljem najveće kušnje, a kasnije batrganje od Washingtona preko Daytona do tzv. hrvatske samouprave samo pokušajem samozavaravanja s pogubnim posljedicama uzmicanja s dostignutih pozicija, onda su ovogodišnji izbori nepobitan dokaz da je ono što nazivamo hrvatskom politikom u BiH dotaknulo samo dno. Hrvatskim je članom Predsjedništva BiH izabran Željko Komšić, Sarajlija hrvatskog podrijetla, koji svoj jezik naziva bosanskim, koji nikad nije bio članom nijedne političke stranke s hrvatskim predznakom, koji kao ateist ne može u potpunosti shvaćati potrebe svojih pretežno katoličkih sunarodnjaka u jednome društvu koje je snažno konfesionalno obojeno, i koji čak ni iz posve pragmatičnih razloga nikad nije poželio zatražiti hrvatsko državljanstvo i hrvatsku putovnicu, pokazujući tako da ničim ne želi deklarirati svoju pripadnost hrvatstvu.

Uznemirenost izborom Komšića

Iako je posve jasno, da je uloga Predsjedništva BiH vrlo ograničena, simboličko je i političko značenje ovog izbora strahovito veliko. Radi toga, nema skoro ni jednoga društvenog čimbenika u hrvatskome korpusu, koji nije izrazio uznemirenost Komšićevim izborom.

I kardinal Vinko Puljić, kojega se nipošto ne može nazvati zagovornikom radikalnih koraka ili pobornikom politike podjele BiH, bez oklijevanja je dao snažnu političku izjavu: i ako se priznaje legalnost Komšićeva izbora, malo tko mu nije osporio legitimitet, budući da je izabran pretežno bošnjačko-muslimanskim glasovima. Već sama činjenica da je pripadnicima jednog naroda omogućeno presudno utjecati na izbor predstavnika drugog naroda, u nepomirljivom je sukobu s duhom i logikom Daytona, koji je – unatoč bastardnoj strukturi jedne države s dva entiteta i tri naroda - impostirao nacionalno predstavništvo («nacionalni ključ») kao ključni kriterij opstanka BiH. Jer, koja je uopće svrha hrvatskog predstavnika u saveznim, nadentitetskim strukturama, ako tog predstavnika ne biraju (samo) Hrvati, i ako, slijedom toga, brojniji narod može malobrojnijemu nametnuti njegova predstavnika. Drugim riječima, današnji hrvatski predstavnik u Predsjedništvu BiH izbor je primarno bošnjačko-muslimanskoga izbornoga tijela, a ne predstavnik Hrvata, koji mu uostalom i nisu dali dovoljan broj glasova.

No, stvar je ipak složenija nego što se čini na prvi pogled

Ponajprije, ne bi se reklo da u muslimansko-bošnjačkome izbornom tijelu, bar zasad, doista postoji tendencija utjecanja na izbor predstavnika drugog naroda. To je izborno tijelo još uvijek okrenuto sebi i svojim predstavnicima, tim više što je posljednjih godina i u muslimanskome političkom korpusu primjetno snažno raslojavanje, a dosad neosporno najjaču političku snagu, Izetbegovićevu Stranku demokratske akcije, potresaju unutarnji nemiri i rascjepi. Drugim riječima, Muslimani-Bošnjaci u ovom trenutku imaju prečih briga, iako možda među njima ima skupina, koje bi te brige rješavale slabljenjem hrvatskog čimbenika. Makar je zamjenik reisu-l-uleme Mustafe Cerića, dakle, drugi čovjek Islamske zajednice, naibu-reis Ismet ef. Spahić jednu budalastu provokaciju, poput noćnog napada na jednu mostarsku džamiju, nazvao hrvatskom osvetom za to «što su ih Bošnjaci izborom Željka Komšića u Predsjedništvo BiH porazili na izborima» (i time doveo u pitanje ocjenu, da Komšićev izbor nije plod neke protuhrvatske muslimanske strategije), ipak bi staloženija analiza pokazala, da je Komšićev izbor posljedica niza drugih okolnosti.

ivo_miro_jimaIvo Miro Jović (HDZ BiH)
To je u prvom redu tužni finale jedne nedosljedne hrvatske politike, a ne plod paklenoga plana drugih naroda.

Hrvatska, nažalost, nikad nije bila spremna bezuvjetno braniti hrvatsku misao u BiH. Kao što pozlata ne može promijeniti bit neplemenite kovine, tako ni poneka usput popabirčena Starčevićeva misao nije mogla prikriti avnojsko-zavnohovske naslage koje su definirale hrvatsku politiku devedesetih godina. Moglo bi se, dakako, na prvi pogled za takav pristup naći isprika u teškim okolnostima u kojima je sama (uža) Hrvatska bila. Agresija i nametnuti rat, okupacija skoro trećine zemlje, nerazumijevanje međunarodne javnosti, embargo na uvoz oružja, borba za međunarodno priznanje... Sve su to, doista, važne okolnosti o kojima je tadašnje hrvatsko političko vodstvo moralo voditi računa.

«Sedam sekretara SKOJ-a» na vlasti u Herceg-Bosni

Istodobno, s muslimanske strane nije bilo dovoljno spremnosti za suradnju. Koliko god između predsjednika Tuđmana i Izetbegovića postojalo osobno nepovjerenje, pa i animozitet, uzroci neslaganja puno su dublji. Dok je Tuđman 1990./91. taktizirao prijedlozima o konfederalizaciji jugoslavenske države, Izetbegović i krug oko njega imali su drugačiju stratešku orijentaciju. Oni nisu željeli raspad Jugoslavije. Izetbegović je, i nakon rata, u više navrata ponovio, kako raspad Jugoslavije nije bio u interesu Muslimana-Bošnjaka, i kako je njihovo intelektualno i političko vodstvo u svakom trenutku moralo voditi računa o Muslimanima u Sandžaku, na Kosovu, u Makedoniji.

Tu, dijelom nedorečenu misao, posve je jasno konkretizirao svojedobni najbliži Izetbegovićev suradnik, Adil Zulfikarpašić, koji je još u emigraciji zagovarao protuhrvatski sporazum sa Srbima. Nije se radilo samo o potrebi zaštite Muslimana izvan BiH, nego i o njihovu velikome demografsko-političkom značenju: za manje od 50 godina u jednoj bi reformiranoj Jugoslaviji Muslimani postali većina. To su, uostalom, bili presudni motivi tajnih muslimansko-srpskih pregovora, koji su iza leđa Stjepana Kljuića i družine, započeli u ljeto 1991. Uz Izetbegovićev su pristanak – da stvar ostavi dojam još veće drskosti i bezobzirnosti – započeli u zgradi Predsjedništva u srcu Sarajeva, a nastavljeni su u Beogradu, dok se Izetbegović tajno sastajao s Blagojem Adžićem u Ohridu.

Nema sumnje, da je takvo ponašanje motiviralo i dijelom opravdavalo centrifugalne tendencije među Hrvatima u BiH, tim prije što oni – posve razumljivo – svoje duhovno i političko središte nikad u povijesti nisu vidjeli u Sarajevu. Proces hrvatsko-muslimanskog udaljavanja 1990.-1992. dodatno je obilježila činjenica, da su kritičari ubrzanih priprema za samoobranu i institucionalno samoorganiziranje Hrvata u BiH pretežno dolazili iz jugonostalgičarskih i neokomunističkih krugova, koji ni danas ne žele pojmiti, da su tajni muslimansko-srpski pregovori započeli pola godine prije formiranja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, i da je Hrvatsko vijeće obrane ustrojeno punih deset mjeseci nakon što je 10. lipnja 1991. pod okriljem SDA formirana Patriotska liga, kao oružana formacija za zaštitu samo muslimanskog naroda. Kritika iz hrvatskih državotvornih, nacionalističkih redova, bila je mlaka i svodila se na pojedince, uglavnom bez većeg utjecaja na javno mnijenje. I, povrh toga, ona se svodila na argumentaciju koja na terenu očito nije funkcionirala: Muslimani su se konstituirali kao nacija, a podsjećanje, recimo, na zajedništvo iz doba NDH, više je štetilo nego koristilo, jer je otklon od hrvatstva bio jedan od važnih konstituensa nove nacije, a jugoslavensko-komunistički dril o zločinačkom značaju ratne hrvatske države zavukao se duboko pod kožu.

ljubicDr. Božo Ljubić (HDZ 1990)

Zašto su hrvatski nacionalisti šutjeli, i danas je nemoguće sa sigurnošću reći. Jesu li presudili nedostatak političkoga (i vjerskog, uostalom) odgoja, unutarnji problemi (jer smo BiH već u komunizmu navikavani promatrati kao vanjski problem!), velika karizma i popularnost predsjednika Tuđmana, ili svi ti čimbenici pomalo, danas je uglavnom svejedno. Ostaje činjenica, da je odricanje od muslimanske komponente hrvatskoga nacionalnog bića (ukoliko se Muslimani već nisu prethodno odrekli hrvatstva) prošlo bez ikakvih zapaženijih potresa. I da se sve zaustavilo na tome, taj proces – u svjetlu stvaranja samostalne države - ne bismo smjeli nazivati tragičnim, makar bi on kod mnogih nacionalista ostavio trajno gorak okus u ustima.

No, problematično je, da usporedno s tim cijepanjem nacionalnog bića traje proces negativne selekcije unutar hrvatskoga političkog i kulturnog prdstavništva. Prelistamo li po sudbinama ljudi koji su nakon Drugoga svjetskog rata održavali luč hrvatstva u BiH (ostatci nacionalističkog pokreta, svećenici i redovnici, politički uznici) i ljudi koji su u praskozorje demokracije prionuli obnovi hrvatskih kulturnih udruga i osnivanju političkih stranaka, lako ćemo uočiti da su oni već 1992. skoro u cijelosti marginalizirani. Na površinu su – u politici, vojsci i uopće u javnom životu, pa čak i u crkvenim redovima - isplivali bivši pouzdanici KOS-a i UDB-e, dojučerašnji partijski sekretari, komunistički istražitelji i javni tužitelji, pa nije ni slučajna ni pogrješna duhovita doskočica, da je Herceg-Bosnom vladalo «sedam sekretara SKOJ-a».

Takva je vladajuća struktura, koja je svoje novopronađeno «hrvatstvo» dokazivala konjunkturnim radikalizmom i podrepaštvom, generirala nove metastaze. Zahvaljujući ratu, izbjegličkom valu i teškoćama s opskrbom, kriminalci svih boja – obično zaogrnuti povećim barjakom - našli su izvrstan poligon za bogaćenje. U podlozi većine slučajeva ratnih zločina, «etničkog čišćenja», otvaranja logora i protjerivanja ljudi, stoje zapravo partikularni interesi kriminalnih skupina, a ne nekakva promišljena (pa makar promašena) nacionalna politika. Upućeniji će znati, da većina Hrvata u BiH nije simpatizirala s tim pojavama, kao i to, da ta ostapbenderovska struktura nije iz službenog Zagreba dobivala nadahnuće, makar je tamo prečesto nalazila opravdanje.

Je li razlaz morao dovesti do sukoba?

I opet se valja upitati: zašto? Povijest će pokazati, da Tuđman nije želio ni rat ni zločine, da je uvijek u prvi plan stavljao političko rješenje, i da je hrvatsko nacionalno biće doživljavao integralistički. No, među Hrvatima u BiH zarana se pojavila tendencija, da se definira, pa čak i naglasi, različitost interesa Hrvata u Hercegovini, od «ostalih» Hrvata u zemlji. Da sama blizina i naslonjenost na Republiku Hrvatsku tomu nije glavni uzrok, jasno pokazuje činjenica da su Posavljaci zapravo najsnažnije i najdosljednije oponirali grudskomu modelu rješenja hrvatskog pitanja.

Ali, politički Gruđani su u političkom Zagrebu imali snažnije zagovornike i zaštitnike. U svoj toj igri vješto je korišten Tuđmanov autoritet i njegova karizma. Tzv. predsjednički transkripti jasno pokazuju kako se Tuđmanu prešućivalo, ali i to, kako ga se dalo uvjeriti, samo ako se stvar prikaže tako, da ju se može svrstati u nacionalne interese. Pred predodžbom da se radi o zaštiti vitalnih nacionalnih interesa, prvi je hrvatski predsjednik uvijek rado polagao oružje. To su, uostalom, lukavo koristili i predstavnici tzv. međunarodne zajednice, čija će sramna uloga u izazivanju hrvatsko-muslimanskog sukoba tek u budućnosti, u slobodnoj Hrvatskoj, biti predmetom istraživanja.

Jednim dijelom izravnim djelovanjem na terenu, a drugim dijelom načinom na koji su vođeni politički pregovori, međunarodna je zajednica poticala konfrontaciju između Hrvata i Muslimana. Istodobno je vrbovala svoje pouzdanike u najvišim strukturama, pa je jednom prigodom u Hrvatskome državnom saboru, doduše u drugome kontekstu, zastupnik Ivan Milas otvoreno kazao, kako je očito da Britanci, Francuzi, Amerikanci i drugi, imaju svoje ljude u hrvatskoj vladi, pa se valja upitati, imaju li svoje ljude tamo oni, koje bi ta vlada trebala predstavljati – Hrvati!

Tuđmana se, pak, s jedne strane ucjenjivalo sprječavanjem reintegracije okupiranih područja (plan «Z4», Holbrookove prijetnje oko Podunavlja), a s druge strane, podilazilo mu se pripovijestima o «sukobu civilizacija», o Hrvatskoj kao «regionalnoj sili» i o misiji Hrvatske, da štiti zapadnu uljudbu i amortizira navodnu islamističku opasnost u Bosni. Uglavnom, na nj se svaljivala odgovornost, i većina je nepopularnih odnosno problematičnih poteza prikazana tako, kao da ih je Tuđman povukao po svojoj volji i vlastitoj ocjeni.

Hrvatska je tako, kroz Tuđmana, postala krivac za teritorijalne ambicije prema BiH (Tuđman je govorio o Hrvatskoj do Drine i još 1990. uvjeravao Izetbegovića da su Muslimani zapravo Hrvati), a onda je kriva za dijametralno suprotan plan – skrivila je podjelu te zemlje. Hrvatska je kriva što je oružjem pomogla obraniti Hercegovinu i Srednju Bosnu, jer je to faktično agresija na susjednu državu, ali je kriva i za to, što nije oružjem spriječila pad Posavine i što nije oslobođena Banja Luka, jer to ne bi bila agresija na BiH. I tako dalje. A onda se u Korizmi 1994., dok su se drugi odricali mesa, vina ili cigareta, Tuđman preko noći odrekao Herceg-Bosne. Kao utjeha, ponuđen mu je nacrt konfederalnog ugovora, a tko god je htio, mogao je svega nekoliko dana nakon Washingtona dobiti – inače tajnu - raščlambu Izetbegovićeva američkoga pravnog savjetnika, prema kojoj Federacija BiH faktično biva podvrgnuta Republici Hrvatskoj. Put do Daytona bio je ravan i popločan. Kad se nedavno govorilo o reviziji toga nesretnog ugovora, jedan od njegovih tvoraca, Richard Holbrooke, otvoreno je ponovio ono što već jasno stoji u njegovim memoarima: Hrvati nemaju pravo tražiti reviziju Daytona i eventualno stvaranje trećeg entiteta, jer su se toga u Daytonu odrekli. Nagrada koju je Tuđman tražio za svoju pomoć u okončanju rata, bila je mirna reintegracija Podunavlja.

Ima li alternative?

Naravno, ta je američka (Holbrookeova) ocjena nužno privremenog značenja, i može funkcionirati samo u sadašnjem odnosu snaga. Ona uvelike podsjeća na svojedobne, dvadesetak godina stare kvaziustavnopravne prepirke o tome, je li pravo na samoodređenje «konzumirano» odnosno «potrošeno». A ne treba nam budućnost da bismo vidjeli kako politički odnosi u BiH nisu definirani i kako su sve tamošnje strukture u snažnom previranju. Jedni smatraju, kako je akumulirana tolika količina nacionalne mržnje, da bi – u slučaju odlaska stranog protektora – uskoro izbio novi oružani sukob. Drugi vjeruju u postupne političke promjene koje bi dovele do stvaranja trećeg entiteta, što bi, po njima, bila pretpostavka stabilizacije, a treći misle, da će gospodarska i prometna integracija dovesti do unifikacije zemlje.

U tom je svjetlu Komšićev izbor višestruko važan, pa je uputno analizirati ponašanje političkih čimbenika, koji su do njega doveli.

Na najnižoj razini, on detektira podmuklost Zlatka Lagumdžije i bosanskohercegovačkoga SDP-a (kojemu je, nemojmo to zaboraviti, Račan sa svojom svitom čestitao izborni uspjeh). Iako sva istraživanja pokazuju, da su među pristašama i biračima SDP-a u Federaciji BiH Hrvati razmjerno najmalobrojniji, ta je stranka faktično istaknula kandidaturu za hrvatskoga člana Predsjedništva. Nije se upuštala u slabljenje bošnjačkoga korpusa, nego u dodatno razbijanje najslabijega, hrvatskog.

Važnije je, međutim, upozoriti na ulogu međunarodne zajednice. Njezini se namjesnici u Sarajevu već godinama izravno pačaju u personalnu politiku političkih stranaka, pa su tako u više navrata utjecali na smjenjivanje prvaka i tamošnjega HDZ-a. Da se razumijemo, Hrvati ne bi imali zašto žaliti za Antom Jelavićem, koji je od prosječnog oficira JNA, za svega nekoliko godina upravljanja logistikom HVO-a, stasao u pravoga Kreza, a ni za Draganom Čovićem, također moćnim biznismenom u balkanskom smislu te riječi, i svojedobnom ujdijevskom vedetom, koja je svoju odanost bratstvu i jedinstvu još uoči samog početka rata dokazivala ćiriličkim potpisima. Problem je u tome, što te predstavnike Hrvata – ma kako skandalozna bila činjenica da su u tu poziciju uopće došli – smjenjuje netko drugi, netko tko za to nema nikakva, a ponajmanje demokratskog mandata.

Nasrtaji tzv. međunarodne zajednice na HDZ BiH posljednjih su se mjeseci zaoštrili, a ključna je njihova uloga razbijanje tzv. nacionalnih stranaka. Zubakova Nova hrvatska inicijativa stasala je na prividnome Zubakovu otporu dejtonskom žrtvovanju Posavine, ali je trajno ostala na političkoj margini. Kao bivši pravovjerni komunistički tužitelj, Zubak je i sam bio previše duboko upleten u negativne pojave u HZ HB, da bi mu puk to mogao oprostiti. Hrvatska stranka prava pokazuje znakove napredovanja, ali svoj utjecaj još uvijek ograničava na dijelove Zapadne Hercegovine, otvoreno se oslanjajući na neke tužne i još tužnije stranice nedavne ratne povijesti (Blaž Kraljević i HOS). Đapić-Jurišićeva stranka ipak nije u stanju definirati svoja gledišta o ključnim pitanjima nacionalnog opstanka, nego koketira sa svim, počesto suprotstavljenim opcijama.

Hrvatski je favorit, dakle, ostao HDZ BiH, više po inerciji, nego po izgrađenosti programa i kakvoći vodećih ljudi. Radi toga ga je trebalo skresati.

I dok je trajala ta operacija, u isto su vrijeme sa Zapada dolazili impulsi o potrebi revizije Daytona i stvaranju trećeg entiteta. O tome su odjednom počeli govoriti i ljudi, koji su se svojedobno žestoko opirali hercegbosanskom rješenju, poput Franje Topića, prvaka Napredka, koji se na nekim drugim područjima djelatnosti redovito pokazuje spretnijim, nego na političkome poprištu.

Jedva tri mjeseca prije izbora utjecajni je Financial Times objavio opširan članak o ustroju Europe za dvadesetak godina, u kojemu je predviđeno postojanje, ni manje ni više, nego – Herceg-Bosne. Bio je to izravan poziv na radikalizaciju hrvatskih zahtjeva. No, da se stvar ipak ne bi izjalovila, uz blagoslov i poticaj Sanaderova HDZ-a, osnovan je HDZ BiH s dr. Božom Ljubićem. Ljubić je svojedobno, krajem devedesetih, predstavljan kao Tuđmanov kandidat za čelnu poziciju HDZ BiH, ali ga je na izbornome saboru glatko pobijedio tadašnji njegov suparnik, Jelavić. Nasuprot predstavi za javnost, tadašnju su Jelavićevu pobjedu izrežirali tobožnji Tuđmanovi izaslanici i prividni Ljubićevi podupiratelji. Osim što je sebe odveo na optuženičku klupu, Jelavić je uskoro odveo Hrvate u tzv. samoupravu, uslijed koje su napuštene tisuće radnih mjesta u vojsci i državnoj upravi. Kriminal je, kao i obično, vješto prikriven borbom za nacionalne interese, bez obzira na posljedice koje su se mogle predvidjeti.

Scenarij je sada bio nešto drugačiji. Više se nije moglo javno podupirati jednoga, a tajno raditi za drugoga, nego se išlo na otvoreno razbijanje stranke. Time se ujedno na BiH prenijela i stranačka polarizacija iz Republike Hrvatske. Iza Čovića i njegova štićenika, Ive Mira Jovića, svrstale su se – tobože nacionalističke – oporbene skupine iz Republike Hrvatske, a svima je moralo biti jasno da stvaranje frakcije odnosno paralelne stranke u izbornoj godini programirano vodi u – poraz.

HDZ BiH je taj poraz i doživio, HDZ 1990. i nije stvoren da pobijedi.

Rezultat? Premijer Sanader je pozvan u Washington, gdje ga je srdačno dočekao George W. Bush, jedan od najnepopularnijih i najmračnijih američkih predsjednika u novijoj povijesti. Svoju ulogu u «regiji», Hrvatska opet dokazuje pacificiranjem svojih sunarodnjaka i njihovim dodatnim političkim cjepkanjem. To je kontekst u kojem je izabran Željko Komšić. A u toj situaciji, postavlja se pitanje, koje mogućnosti ostaju Hrvatima u BiH.

Jedna je, da ponovno očekuju političku pomoć iz Zagreba, koju – ako pogledamo vladajuću strukturu i ono što joj se nudi kao alternativa – ne će tako skoro dočekati i koja, kad bi i došla, nije nužno od koristi, kao što smo vidjeli prethodnih godina. Druga je, da konačno preuzmu odgovornost za vlastitu sudbinu u svoje ruke. No, hoće li u toj drugoj varijanti izabrati politiku jačanja ili slabljenja BiH, posve je druga stvar. Ako se okrenu prema jačanju, moraju tražiti suradnju s Muslimanima-Bošnjacima. U tome im, nesumnjivo, od koristi može biti ponašanje predsjednika Mesića (da, eto, i on jednom bude od nekakve koristi!), kojemu će povijest nesumnjivo u zasluge upisati nastojanje da se kako-tako održe korektni odnosi između Hrvata i Bošnjaka. Ako se, pak, odluče na slabljenje BiH, moraju biti spremni na daljnje produbljivanje regionalnih razlika i interesa u hrvatskome korpusu, a onda i na političko mrvljenje i demografsko slabljenje, što bi u konačnici – uz žrtve - moglo dovesti do narodnosno-teritorijalne homogenizacije, koja bi omogućila stvaranje trećeg entiteta i, u perspektivi, miran razlaz konstitutivnih naroda i njihovih jedinica.

Izbor ni u kojem slučaju nije lak. No, ako ga usporedimo s duhovno-političkom klimom u kojoj su djelovali hrvatski političari početkom XX. stoljeća, izvući ćemo dalekosežnu pouku. Svi oni koji su tada napustili čvrsto uporište u pravaškoj, starčevićanskoj misli, hoteći biti pragmatični i mudri, objektivno su djelovali protiv Hrvatske, pa i onda kad su mislili i htjeli djelovati u interesu Hrvata. Neki su skrenuli umom (Supilo), neki su se pokajali i bar pred smrt vratili bistromu izvoru (Trumbić), a neki su - preko ministarskih fotelja - sletjeli ravno na smetlište nacionalne povijesti (Smodlaka, Drinković, Anđelinovići).
Ako, dakle, ne znamo puta, vratimo se pouzdanu putokazu – Starčeviću: «Makar Hervatska bila samo uru dugačka i uru široka, makar bilo samo pet Hervatah, neka ih to pet bude slobodno i sretno». To je jedini savjet na kojega mi, Hrvati iz Republike Hrvatske, imamo pravo...
Povratak na vrh

Vlatko
spacer
More
spacer
kamen
spacer
rama
spacer
neretva
spacer
tetovaza
sp
dupin
sp
cancara
sp
ljubuski
sp
spacercovjecja
sp
prenj
sp
tresnja
sp
vjetrenica1
sp
gomila
sp
spcrno
sp
sipak
sp