web space | free hosting | Web Hosting | Free Website Submission | shopping cart | php hosting
humacka

Stecak
home

Oto Lukačević: Marginalije uz članak prof. Lučića - "Ima li Hercegovine?"
Preuzeto s www.bljesak.info
18.06.2007.
Oto Lukačević

pocitelj

Vlatko
spacer
More
spacer
kamen
spacer
rama
spacer
neretva
spacer
tetovaza
sp
dupin
sp
cancara
sp
ljubuski
sp
spacercovjecja
sp
prenj
sp
tresnja
sp
vjetrenica1
sp
gomila
sp
spcrno
sp
sipak
sp

Ipak je smiješno govoriti o tome da je Hercegovina starija od Bosne, ne znam koliko ono godina (profesor je u stvari izbrojio razmak izmedju Tomislava i Borića) – smiješno zato što se ne vidi u čemu je to starija.

U državnosti? Sigurno ne, jer Hercegovina nikad nije bila samostalna i priznata država. U vrijeme Tomislava bila je jedna od vazalnih kneževina pod vlašću Bizanta, pored drugih, i u tome je razlog Mihajlovog opreza prema Tomislavu. Bili su u vrlo dobrim prijateljskim odnosima, ali vrhovnu vlast Tomislava Mihajlo Višević ili nije htio ili nije mogao priznati.

No iz toga ne treba izvlačiti bogzna kakve zaključke – i Paganija je dugo oklijevala i opirala se, pa je na kraju ipak postala čvrstim dijelom hrvatske kraljevine, još za narodnih vladara.

Kad već govorimo o samostalnoj i priznatoj državi, moglo bi se i o Bosni diskutirati, ili barem opservirati neke stvari. To je postala tek za Tvrtka, kome je papa (iz svojih vrlo dobrih razloga) priznao državnost i poslao mu insignije, očekujući puno od njega u obrani od Turaka. Pa se dakle može govoriti o bosanskoj državnosti od nekih osamdesetak godine (do pada 1463. pod Turke), a svakako ne o tisućgodišnjoj državnosti, kako to tvrde ideolozi tipa Muhameda Filipovića ili Rusmira Mahmutčehajića.

Ponekad to Bošnjaci tvrde i bez neke zloće, jednostavno iz neznanja. Jedna mi je Bošnjakinja, intelektualka, tvrdila u izbjeglištvu u Zagrebu da je granica na Uni jedna od najstarijih granica u Europi. Pojma ona nije imala da je ta granica nastala kad se Europa umorila od ratovanja s Turcima i kad joj se učinilo da je dosta (barem privremeno) i toliko što su Turke otjerali preko Une (i Save). Riječ je naravno o karlovačkom miru krajem 17. stoljeća.

Trebalo bi još govoriti o zapadnoj i istočnoj Hercegovini i velikim razlikama medju njima. Današnja zapadna Hercegovina rezultat je turskog osvajanja (turska Hrvatska) i bila je oduvijek (tj. od nastanka hrvatske države) sastavni dio hrvatskog kraljevstva, dok je istočna rezultat otimanja i Bosne i Hrvatske i posebice Srbije oko bizantskih vazalnih posjeda Zahumlja, Travunije i Konavala, s posebnom pričom o Duklji. Itd.

Mislim da posebnu točku zaslužuje pitanje naziva entiteta (državnih i drugih), koje se sa dosta zloće brka kod današnjih bošnjačkih ideologa, ali je nažalost prisutno i kod prof. Lučića. Kad papa piše kralju Tomislavu, to nije isto kao kad Mihajla Viševića zove knezom. Neću puno o Bošnjacima i Muhamedu Filipoviću (s kojim sam i javno polemizirao preko sarajevske TV Studio 99, čiji mi je direktor i vlasnik Adil Kulenović i osobni prijatelj), koji namjerno neće znati što je to ban i banovina, ili knez i kneževstvo ili možda kod Srba velika župa i veliki župan, a što pak kraljevina koja je uredno od pape dobila priznanje i insignije, a papa je tada – barem u ranom srednjem vijeku - bio isto što i primanje u UN. U redu, Hrvatska je bila samostalna još za Branimira, ali je pravom državom i kraljevinom postala tek s Tomislavom. Pa se tako ni državnost Bosne ne može računati ni od 949. (što je to bilo – Časlavova epizoda koja je trajala desetak godina ili nešto drugo?), a niti od bana, nota bene bana Borića koji je prvi poznati po imenu bosanski ban, sredinom 12. stoljeća, pa lege artis niti od bana Stjepana II Kotromanića. Ban Borić je već bio dobro uklopljen u hrvatsko-ugarsko kraljevstvo (nakon dugotrajnih ratova s Madjarima, koji traju praktično od Pacta Convente do upravo njegova vremena), a još bolje sam Stjepan, koji se i orodio s ugarskim kraljem.

Na razliku izmedju bana i kralja upozorio sam UN u Sarajevu (gdje sam neko vrijeme radio kao prevoditelj, uz ogromno neprijateljstvo Srba kojih je tamo previše bilo). Svoj oveći članak, kao komentar knjige Zulfikarpašića (Okovana Bosna ili tako nešto) objavio sam u internom internet krugu svih kancelarija UN i primio mnoge čestitke Hrvata, a veoma zadovoljan je bio i moj šef, Kanadjanin, koji mi je doslovce rekao da je very very glad that I did this for him. Manje je bio zadovoljan jedan grčki profesor univerziteta, koji je tamo radio neko vrijeme, koji me otvoreno ironizirao, dok meni nije prekipjelo – zaustavio sam ga u hodniku tadašnje zgrade UN u Sarajevu i postavio mu direktno pitanje: kakvo je ovo sranje s vašim velikim prijateljstvom sa Srbima, otkad ste vi to prijatelji. Odgovorio mi je da su oni prvo iste vjere (što sam odmah odbio: i Makedonci su pravoslavni, i Bugari, pa tog prijateljstva nema), a on je na to ispalio: pa tu je i viševjekovna zajednička borba protiv Turaka. Na to sam ja iskreno i spontano prasnuo u smijeh – Srbi su bili robovi već poslije prve bitke, ni Kosovo nije njihov boj, a Hrvati su, gospodine, Hrvati su ti koji su se vjekovima borili protiv Turaka. Ne treba ni reći, više me nije pozdravljao, nije htio više sa mnom govoriti... A i ja se nisam dugo održao u UN.

Kad već spomenuh moju avanturu u UN u Sarajevu, da još spomenem veliko neprijateljstvo Arapa u UN, koje sam osjetio odmah poslije pisanja ove moje recenzije.

Hajde još malo o Filipoviću... Javno je preko TV (Studio 99) rekao nešto što je i inače njegova poznata teza: u Bosni nije bilo ni Srba ni Hrvata do polovice 19. stoljeća, kad smo pod utjecajem nacionalnih preporodnih pokreta u susjednim zemljama i, naravno, po osnovi vjere, i jedni i drugi izvukli svoje posebne nacionalnosti i ubacili se u Bosnu, u kojoj su prije bili i živjeli samo Bosanci, odnosno Bošnjaci, ili pak Bošnjani (nije htio priznati da je riječ Bošnjak jednostavno turski prijevod za riječ Bosanac, niti naravno to da je Bosanac naziv kao i Dalmatinac ili Slavonac a nikako ne etnonim). Prije nego što nas je 'rastavio' Adil Kulenović, uspio sam mu još samo reći da u dubrovačkom arhivu ima dokument (vidi Foretićevu Povijest Dubrovnika) iz kojega se lijepo vidi da su sami Bosanci jako lijepo još tada (početak 13. stoljeća) razlikovali Srbe od Hrvata, i to u svojoj zemlji. Ah da, kad sam mu još postavio pitanje – je li vjerojatno da jedan Hrvoje Vukčić Hrvatinić nije znao koje je nacionalnosti, profesor se već ozbiljno naljutio i nešto mucao dok ga Adil Kulenović nije spasio svojim novim pitanjem.

Uz ovo još i ovo: žalosno je da i Noel Malcolm (čija je knjiga u Sarajevu dosta popularna) takodjer tvrdi da u tako ranoj povjesti (11, 12. i 13 vijek) nije moguće u Bosni govoriti o ovim etnonimima...

I na kraju (iako bi članak prof. Lučića zasluživao još puno razgovora), reći ću da sam ja dugo pratio ovo pitanje Bošnjaka, još od 70-tih godina u Sarajevu, gdje sam zaradio naziv hrvatskog nacionalista od partijske organizacije (ne moje, ali su mi prenijeli) kad sam se s jednim Mustafom našalio otprilike ovako... Tih je dana sarajevska televizija poslala nadobudne mlade reportere da u Neumu i šire postavljaju pitanje znaju li da je to BH, etc. Mladi Mustafa, moj kolega, dočekao me odmah ujutro s pitanjem : eto kladim se Oto da i vi niste znali etc. Ja sam mirno odgovorio da Bosna ne izlazi na more ni u Neumu niti bilo gdje drugo, da nikada u povijesti i nije izlazila, a Neum je Hercegovina, etc.

Uzbunu je izgladio (kao i više puta prije toga) moj tadašnji šef Mustafa Pamuk (kasniji visoki zna se, da ne ponavljam). On je ustvrdio da Oto koliko on zna nije nacionalist, etc.

Ja sam u početku dosta meko dočekao ideju Bošnjakluka, rekavši da svatko ima pravo da se zove kako hoće, pa sam naveo da mi je osobno poznato (a jest, jer sam osobno od njega čuo) da se Oskar Davičo na tada posljednjem popisu izjasnio kao Laponac, u znak prosvjeda, naravno, zbog tadašnje partijske politike. Siromah je zaboravio da u beogradskom žargonu Srbi Laponcima zovu stare senilne ljude (izlapeli)...

Brzo sam uvidio da ovo baš i nije tako i da odvajanje muslimana od ostalih pod nazivom Bošnjaci vodi u niz problema, što i sad mislim. Priznajem, medjutim, da mi ni u snu nije padalo na pamet da će se oni prvo zakačiti sa Hercegovcima, o čemu me poučio članak prof. Lučića na čemu sam mu zahvalan. Naravno da postupak onog Alkalaja nije slučajan... Bosna i Hercegovina, kao Njemačka i Bavarska... Ma nemojte, no o ovome komentar nije potreban. Ja sam vidio, naravno, da će Filipovićevo negiranje Hrvata i Srba u Bosni prije 19. vijeka stvoriti velike belaje, što se i obistinilo (temeljni narod, etc.) ali ovo s Hercegovcima doista nisam umio predvidjeti. Ali eto čovjek se uči dok je živ...

S poštovanjem, Oto Lukačević, umirovljenik iz Makarske
Povratak na vrh

 

Kosaca
spacer
maslina
spacerspacer
kadulja
spacer
Katarina
spacer
citluk_kolo
sp
daorson
sp
lindjo
sp
kravice
sp
nosnja_prenj
sp
lindjo
sp
smokva
sp
krs_slojevi
sp
vjetrenica2
sp
bijelo
sp
krs
spacer
grozd