web space | free hosting | Web Hosting | Free Website Submission | shopping cart | php hosting
humacka

Stecak
home

Katolici Hrvati oteli muslimanima kraljicu Katarinu i od nje napravili sveticu?
Ivica Mlivončić
Preuzeto s: http://www.vjesnik.hr/html/2003/10/25/ClanakTx.asp?r=sta&c=3

pocitelj

Kosaca
spacer
maslina
spacerspacer
kadulja
spacer
Katarina
spacer
citluk_kolo
sp
daorson
sp
lindjo
sp
kravice
sp
nosnja_prenj
sp
lindjo
sp
smokva
sp
krs_slojevi
sp
vjetrenica2
sp
bijelo
sp
krs
spacer
grozd

Zulfikarpašić hoće reći da su katolici Hrvati oteli muslimanima kraljicu Katarinu i od nje napravili sveticu?

Piše: Ivica Mlivončićmlivoncic

Od kraljice Katarine nije nitko napravio »sveticu neke druge vjere«. Ona je sama svojom praktičnom vjerom zaslužila čast oltara. Ona jest bila krstjanica, pripadnica Crkve bosanske ali nikada bogumilka / To što čini Adil-beg Zulfikarpašić nije samo prekrajanje i posvajanje povijesti Bosne u korist muslimanske nacionalne ideologije i islama nego i dodatno sijanje nepovjerenja između muslimana i katolika - dvije konfesije i dva naroda. A to je i nedijaloški postupak koji je loša usluga povjerenju između muslimana i katolika. S pozicija moći i zadojen lažnim trijumfalizmom on udara u temelje bosanskohercegovačkog društva.

Poznati muslimanski intelektualac Adil-beg Zulfikarpašić olako se poigrao svojim ugledom. Počeo je svojatati povijest Bosne isključivo za svoj muslimanski narod. Okomio se na nekakvo »otimanje bošnjačke istorije« u intervjuu sarajevskom Oslobođenju ovoga listopada.adil
Iskazao se kao jedan od korifeja, bosanskih povjesničara islamske kulture koji oživljavaju mit o bosanskim bogumilima i u njima vidi etnički supstrat bosanskohercegovačkih muslimana, koji bi, prema tome, bili jedini starosjedioci »zemljice Bosne«.
Najavljuje osnivanje odjeljenja za povijest navodnih bogumila u svom Bošnjačkom institutu u Sarajevu.
Tragično je to što on kaže da se »naša (muslimanska) istorija nama otima«. To se svakako prije svih odnosi na katolike i Hrvate, ali i na hrvatsku historiografiju u obje nam države.

To se lijepo vidi iz primjera koji sam navodi: »Navešt ću primjer zadnje kraljice Bosne i Hercegovine, Katarine. Ona je uzeta kao talac i odvedena u jedan samostan u Dubrovniku, a kasnije i na saslušanje u Rim.
Njezini roditelji su bili bogumili, ona je bila bogumil, kao i njen muž. Sada, vidite, od jedne naše junjakinje se pravi svetica neke druge vjere, što nema veze s istorijom. To se na takav način falsificira«.
I sve se to čini »na našu štetu«, dodaje Zulfikarpašić, a s ciljem da se izbjegne »činjenica i rasvijetli slučaj da smo mi starosjedioci ove zemlje i da smo bili branioci ove zemlje, da smo mi nosioci državnosti ove zemlje«.
Da nije riječ o Adil-begu lako bismo prešutjeli nečuvenu količinu gluposti i nakazna tumačenja bosanskohercegovačke povijesti. A sve je to samo radi »bošnjačke« nacionalne ideje, koja očito prerasta u nacionalističku i pokazuje se kao ideološka patka oživljavanja bogumilizma radi nekakvoga egoističnog bošnjaštva. Zato ćemo najprije vidjeti što se dogodilo s kraljicom Katarinom Kosačom, kako je stekla aureolu svetosti, je li je netko zatočio i uzeo kao taoca, je li bila bogumilka i tko je nju i za čije interese je u Rimu saslušavao. U pitanju »nositelja državnosti Bosne« Adil-beg vrlo je jednostran, što ćemo argumentirati.

Kraljica Katarina Kosača, koja nije »zadnja kraljica«, kako to kaže Zulfikarpašić, preminula je u Rimu 25. listopada 1478. na glasu svetosti i katolički puk u BiH od pamtivijeka je štujekatarina 1 kao sveticu.
Bila je žena sveta života, svoju je djecu katolički odgojila, dala je sagraditi dvije crkve, bila je štovateljica sv. Franje i članica njegova Trećeg reda. Odavno je upisana u liturgijsku knjigu Martyrologium franciscanum i tu je uvedena kao blaženica pa se slavi u cijelom Franjevačkom redu s liturgijskim blagdanom 25. listopada.
Bila je kći vojvode Stjepana Vukčića Kosače, poznatog krstjanina, uglednika Crkve bosanske. I njegova kći Katarina bila je krstjanica, ali je prešla na katoličku vjeru i svojim pobožnim životom stekla u hrvatskom katoličkom puku slavu svetice.
Od kraljice Katarine nije nitko napravio »sveticu neke druge vjere«. Zulfikarpašić hoće reći da su katolici Hrvati oteli muslimanima kraljicu Katarinu i od nje napravili sveticu. Ona je sama svojom praktičnom vjerom zaslužila čast oltara. Ona jest bila krstjanica, pripadnica Crkve bosanske ali nikada »bogumilka«. Teza o bosanskim bogumilima pohranjena je u povijesnu ropotarnicu, jer bogumila u BiH nikada nije bilo.

Adil-begu preporučujemo nedavno objavljenu knjigu »Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13. - 15. st.)« akademika Franje Šanjeka sa željom da je dobro prouči.
Uz uvodnu studiju u toj knjizi akademik Šanjek objavio je u izvornim jezicima i u hrvatskom prijevodu najrelevantnije dokumente iz vremena Bosanskog Kraljevstva ili nešto kasnije, a iz njih se vidi da u srednjovjekovnoj Bosni nije bilo bogumila nego da je postojala Crkva bosanska čiji su pripadnici sami sebe nazivali krstjanicama i krstjanima.
A to što čini Adil-beg Zulfikarpašić nije samo prekrajanje i posvajanje povijesti Bosne u korist muslimanske nacionalne ideologije i islama nego i dodatno sijanje nepovjerenja između muslimana i katolika, dvije konfesije i dva naroda. A to je i nedijaloški postupak koji je loša usluga povjerenju između muslimana i katolika. S pozicija moći i zadojen lažnim trijumfalizmom on udara u temelje bosanskohercegovačkog društva.
Sa znanstvenom fantastikom može se usporediti Zulfikarova izjava da je kraljica Katarina »uzeta kao talac i odvedena u jedan samostan u Dubrovnik«, a da je potom privedena »na saslušanje Rim«. Dodajmo k tome da Zulfikarpašić sumnjiči Svetu Stolicu kada kaže: »Glavna dokumentacija o bogumilima je još pod strogom tajnošću i ja mislim da Vatikan nema namjeru da u tome pogledu otkrije svu dokumentaciju, što bi bilo fantastično za istoriju Bosne i Hercegovine«.katarina 2

O bijegu kraljice Katarine iz Bosne postoji nekoliko usmenih predaja. Ima bosanskih islamskih povjesničara koji pišu da je ona bila na dvoru na Bobovcu još 1466. godine. Dr. fra Bazilije Pandžić navodi da se kraljica Katarina spasila bijegom iz Bosne, ali da ju je tursko osvajanje zateklo kod brata Vladislava pa je mogla izmaći pogibeljnoj sudbini.
Prema njemu, ona je u srpnju 1463. godine na području Dubrovačke Republike i stanuje na Lopudu, a 23. srpnja te godine dubrovački senat joj je dopustio da uđe u grad. U Dubrovniku pokušava riješiti imovinske odnose Bosanskog Kraljevstva i Dubrovačke Republike u novim uvjetima nastalim turskim osvajanjem njezine domovine. Ponijela je sa sobom mač kralja Stjepana Tomaša i u Dubrovniku stavila ga u polog s namjerom da ga se preda njenu sinu Sigismundu ako se vrati iz zarobljeništva.
Kada je kraljica Katarina došla u Rim točno se dosad nije znalo. Prvi put objavljujemo ulomak iz neobjavljenog rukopisa Memoria della venuta della regina di Bosnia a Roma, koji se čuva u rimskoj Biblioteca casanatense.
Na početku piše: »Ova kraljica Katarina, kći Stjepana, nadvojvode od sv. Sabe i Jelene od potomstva Konstantinova, žena Tomaša kralja Bosne, bijaše silom turskog oružja protjerana iz Kraljevstva, te živeći bez nade da će ga ponovno dobiti, u pratnji četrdeset konjanika zatraži utočište u Rimu svete godine 1475., za vrijeme pontifikata Siksta IV. koji ju sukladno s njezinim i Sv. Stolice dostojanstvom ljubazno primi i doznači joj pomoć prema zahtjevu stanja i njezina dostojanstva.

Zbog toga ona prigodom svoje smrti, u znak zahvalnosti imenova za baštinika Kraljevstva ovu Svetu Stolicu, i zato svi S. Oci nose to ime (baštinici) koje im pripada, kako se vidi iz dopisa biskupa toga Kraljevstva«.
Rukopis nosi datum »An. sal. MCCCCLXXIX Octobris«, a citat donosimo u prijevodu akademika fra Serafina Hrkača. Na prijelazu Bosne u osmanlijsku epohu malo je podataka pa je zbog toga mnogo spekulacija, jednostranih i pristranih tumačenja. Jedan je od takvih primjera i stav Zulfikarpašić da su jedino bosanskohercegovački muslimani »nosioci državnosti« te zemlje. A turski osvajač ubio je državu Bosansko Kraljevstvo i njene institucije, a jedina koja i danas postoji jest Franjevačka provincija Bosna Srebrena. Vrlo je zanimljivo da nju veoma često fratri nazivaju redodržavom. Spomen na državu Bosansko Kraljevstvo njegovali su samo katolici Hrvati, i to sve do naših dana. Žene sutješkog kraja i danas nose crnu maramu za kraljicom Katarinom i one su toga svjesna. O povodu i uzrocima pada Bosne postoje razna razmišljanja. Navedimo da je Tursun-beg osvajanjekatarina 3 Bosne opravdavao i svetim ratom za muslimanske interese, dakle, džihadom. Za turske uprave pa i kasnije malo tko je od muslimana pokazivao namjeru da obnovi Bosansko Kraljevstvo.
Oni su nerijetko sebe smatrali Turcima, Bosnu nazivali ejaletom, pašalukom, što će reći provincijom Turskoga Carstva. Za Srbe su BiH bile srpske zemlje, a prvi bosanski kralj Tvrtko I. bio je srpskog roda.
Samo su bosanski franjevci mislili na obnovu Bosanskoga Kraljevstva i Vojvodstva sv. Save (Hercegovine). Otac BiH historiografije fra Filip Lastrić s nostalgijom očekuje obnovu Bosanskoga Kraljevstva. Biskup fra Grgo Ilijić Varešanin izlaže se životnoj opasnosti kada 1797. godine u ime bosanskih katolika traži od cara Franje I. da ponovno uskrisi Bosansko Kraljevstvo s Vojvodstvom sv. Sabe.
Povratak na vrh

Vlatko
spacer
More
spacer
kamen
spacer
rama
spacer
neretva
spacer
tetovaza
sp
dupin
sp
cancara
sp
ljubuski
sp
spacercovjecja
sp
prenj
sp
tresnja
sp
vjetrenica1
sp
gomila
sp
spcrno
sp
sipak
sp